Planeta Duginih Boja

Dobrodošli na moj blog

22.03.2012.

Kapa otrovnog vrganja

"Vremenom ćeš se navići na rastajanje. Naučićeš da se sećaš. A sećanje je isto kao i susret. I pomalo ćeš navići da voliš mnoga bića u uspomeni. Kao što deo sebe daješ prijateljima, tako će i oni tebi davati najbolje od sebe. Na kraju ćeš videti da si ti pomalo svi koje si nekad volela.

Jednom ćeš morati da daš sve i da te ne boli. Naučićeš da sanjaš. Da lečiš dodirom. Da zadaješ mali, da bi ublažila veliki bol.

Vrlina je postupati u skladu sa sobom. Biti zadovoljan sada. Ne u ime budućnosti i od sećanja na prošlost, nego zbog ovog trenutka. Vrlina je biti potpuno živ.

Ljubav se stiče polako – od jednog po jednog čoveka. Jedan i jedan čovek nikada nisu dva, a samo ponekad su par…"

 

Milorad Pavić

07.03.2012.

Ispariti iz nametnute svakodnevnice

Koliko puta na dan pomislite:"Eh,da mi je negdje ispariti, samo na sat, dan,ma samo malo da učinim promjenu"tapeta"?" Pretpostavljam da vam se to dešava jako često,jer svakodnevne obaveze i borba za odgovore na glavna egzistencijalna pitanja nam ne dozvoljavaju taj luksuz misli a kamoli akcije. No, veliki je problem u nama. Mi smo glavni ključ za sve probleme koji se gomilaju u našim glavama i stvaraju karcinome živaca, kože,mesa. Zašto? Jer smo vođeni mislima mase kako treba raditi po cijele dane,po 2,3 posla, širiti ambicije,dostići neku kvotu koje nam društvo svakodnevno nameće a sve to nas pretvara u jednu robotsku armiju koja gubi i guši osjećaj za svaki trenutak koji dolazi...Strašno! I svako malo kažemo sebi kako moramo nešto promijeniti po tom pitanju, da osjetimo kako smo malaksali i kako nam treba odmora, malo normalne svakodnevnice u kojoj ćemo moći sebi dozvoliti dan uz TV, filmove, kuhanje,šetnje, planinarenja, roštilje s ekipom i to ostane na tome,samo pomisli... Da bi se napravila nekakva akcija od cijele te ideje,potrebno je jako mnoo volje i podrške i od drugih aktera u našim životima, moljakanja, motivisanja na raznorazne načine. Sistemi čine da ubijamo u sebi samomotivišuće mehanizme za uživati u slobodnom vremenu, kojeg više nemamo,jer smo gladni za nekakvim sticanjem,pohlepni. Nemamo vremena posjetiti bake i deke,saslušati u miru nekoga, am šta nekog?! Svoje misli više ne čujemo,svoj glas. O miru učimo i čitamo u budističkim priručnicima, meditacijama i sl. stvarima. Želimo prirodu a uporno bježimo od nje. Industrija Svega i Svačega je nadvladala prirodnost i duh i teško se iščupati iz tog živog blata. Recite mi samo kad ste poslednji put vidjeli prirodnu djevojku na ulici, onu koja nema asfaltirano lice puderom i tone šminke, onu čiji osmijeh govori:"Ja sam majka priroda" i čija pojava pokazuje energiju datu od Univerzuma?! Pretpostavljam da se ne možete prisjetiti od silnih klonova koji hodaju ulicama. Isto je i sa muškarcima, mislim da je tek njihov šminkeraj otišao van svih granica muževnosti...Dokle?! Ko će ga znati?!
Da ne bih dalje pisala o propasti prirode u ljudskom obliku,moj savjet vam je da se potrudite bar jedan dan ili za vikend da isparite negdje na neko mjesto koje će vam pružiti mir, sabranost, konekciju sa prirodom i gdje ćete pustiti svako svoje čulo da diše i živi maksimalno. Jedno od takvih mjesta je i Medjugorje, za koje je pretpostavljam,većina vas za to mjesto čula. Ukoliko tražite nekakv smještaj za ovo zadovoljstvo, mogu vam preporučiti odličan smještaj u Pansion Skender

15.02.2012.

Vrhunska dosjetljivost jednog profesora

Pod prozorima nekog profesora psihologije, koji su, inače, gledali u park, djeca su svakodnevno igrala fudbal. To je profesoru jako smetalo, naročito u popodnevim časovima, kada je želio da se odmara, jer su djeca, kao što je i normalno, pravila veliku buku. Razmišljao je kako da riješi taj problem? Znao je da ako bude vikao i tjerao djecu iz parka, da to ništa neće pomoći, šta više, može stvar i pogoršati, jer bi djeca, u tom slučaju, još više pravila galamu, samo da mu napakoste. Profesor je smislio plan i počeo da ga provodi u djelo.

Izlazio je svaki dan i sam u park i posmatrao djecu kako igraju. Ostajao bi do kraja njihove igre, i davao im po neku paru, da bi mogli kupiti sladoled. Djeci u početku nije bio jasan postupak čudnog čovjeka, iako im je on prvog dana rekao da ih plaća zato što voli fudbal i voli da gleda kako igraju. Djeca su na kraju to prihvatila, kao normalnu nagradu za njihovu igru.
Ta profesorova igra se, neko vrijeme, ponavljala svaki dan. Djeca su igrala fudbal, profesor ih posmatrao i na kraju utakmice redovno im davao pare za sladoled. A onda, jednog dana, kada su djeca došla u park, profesora nije bilo. Čekali su neko vrijeme, ali, kako se profesor nije pojavljivao, revoltirano su zaključili: Cicija, ako neće da plaća, nećemo ovdje ni igrati! Krenuli su potražiti drugi teren za svoju igru, a profesor se zadovoljno smjškao, posmatrajući iz iza zavjese, kako odlaze.

03.02.2012.

Ptice umiru pevajuci

Prema jednoj legendi postoji ptica koja peva samo jednom u svom zivotu, lepse nego bilo koji drugi stvor na ovoj Zemlji. Od trenutka kad napusti gnezdo ta ptica trazi trnovito drvo i nema mira dok ga ne nadje. Uvuce se medju njegove isprepletene grane i, pevajuci, nabode svoje telo na najduzi, najostriji trn. Dok umire, njen bol prerasta u pesmu daleko lepsu od pesme slavuja ili seve. Cena te predivne pesme je zivot, ali citav svet zastaje da je slusa, a Bog na nebu se osmehuje. Jer ono najbolje sto postoji, moze se dobiti samo po cenu velike boli.

 

To jeste cudno, ali tolika bol ima smisla i takodje igra vaznu ulogu u zivotu svakog od nas. Kad ptica prestane voljeti drugu pticu, ona joj ne kaže: "Odleti sada tisuću milja daleko, da ne bi gledala kako se gomila ravnodušnost u mojim zjenicama!" Jer ptica nije troma kao čovjek; daljina je za nju lepršanje slatke svjetlosti koja raspiruje ljubav. Ne kaže joj: "Sada se sakrij tisuću stopa duboko ispod zemlje, da ne čuješ kako pjevam u predvečerje nježnu uspavanku drugoj dragani, koja leži s kljunom u mome krilu !" Jer ptica nije površna kao čovjek; ona zna da se otkucaji srca pod zemljom propinju još snažnije, i umjesto umirujućih zvukova uspavanke cijela bi šuma morala slušati tutnjavu podzemlja koju je izbacila bol. Zato kad ptica prestane voljeti drugu pticu, ostane pokraj nje da tu umre, u samoći. A čovjek kad prestane voljeti drugog čovjeka, od stida i pomutnje ne zna što bi i, bježeći sve to dalje od njega, ugnijezdi zauvijek u svome srcu njegovu tugu.

 

Nema malih boli. Ljudi vole male boli. One su lijepe, a ne bole mnogo. Izgube li ih, priskrbit će sebi lako druge, još manje skupe i manje bolne - jer bol iskustvom otupljuje, a premnogo iskustva nudi se na vašaru u bescijenje. Ljudi vole kratke susrete, kratka pisma, male doživljaje za koje ne treba tražiti smisao daleko u zvijezdama ni u odviše opasnim, nepoznatim predjelima duše. Ali te male boli uvlače se neopazice u naše meso izvrgnuto oštrici tuge, one postaju u njemu naša smrt. I zbog tog bezbroja malih lešina - što se nečujno u nama raspadaju - zavijaju cijelog života oko naših kuća strvinari, a oko našeg čela izranjenog od mnoštva malih jauka igraju se mravi. Tako neće imati što da propadne u nama kad nas potresu iznenadno velike boli, proizašle iz velikih stjecišta razloga, netaknutih opomenom. Gledat ćemo bezbrižno mrave kako se približuju i golema jata bjeloglavih lešinara kako kruže u sve to nižem luku iznad naših pragova i šaputati im: "Nemate što tražiti ovdje, prijatelji. Tu nema niceg više osim slike prašnog kostura ogrnuta sjećanjima, a taj - budite sigurni - nije za vas! Meso i krv i slatki voćnjak srca pojedoše nam male boli, mrvicu po mrvicu - one oglodaše sve do kosti, do ove luknje u prostoru, zar ne vidite?"

 

Nema malih boli. Nema malih boli pod ovim suncem. Ptica s trnom u grudima pokorava se nekom nepromenjenom zakonu; on je tera da se nabode na trn i da umre pevajuci. U trenutku kad joj trn prodre u grudi; ona nije svesna da joj on donosi smrt. Jednostavno peva i peva dok u njoj ima snage za poslednji pev. Mi, medjutim, kad zabijemo sebi trn u grudi, mi znamo. Razumemo. A ipak to cinimo. Ipak to cinimo..."

 

Colleen McCullough

06.12.2011.

Patuljci zive u kuglama

Ima ljudi na kojima srebro nikada ne tamni.

Ima ljudi na kojima zlato toplije sjaji. Ima ljudi koji znaju odgovore na sva vasa pitanja, kako god teska ona bila.

Njih mozete pitati zasto je nebo plavo i zasto drvece uvis raste zeleci dosegnuti sunce, kamo putuju rijeke, tko je nas obojio i odakle cvijecu ime… njih mozete pitati gdje to sunce spava i gdje se kriju drevni gradovi, zasto ne mozete razdvojiti mlijeko i caj da opet budu kao prije nego sto ste ih pomijesali, ne zeleci piti ni jedno ni drugo vec nesto trece… njih mozete pitati zasto rastemo, zasto ucimo, zasto se ponekad osjecamo tako svadljivima ili tuznima…

Zasto sanjamo.

Tko je stvorio oblake i zvijezde, slova i brojeve, planine i mora.

Zasto ljudi stvaraju pa ruse?

Pa opet grade ispocetka?

Ne vjerujete?

A osjecate li se vi katkada, dok ste u blizini nekih ljudi ugodno, pametno, duhovito, plemenito, puni vrlina? Izazivaju li, mozda, neki drugi ljudi u vama cudne osjecaje nelagode, htjeli biste se udaljiti, pobjeci od njih, ili se samo svadjati s njima jer vas ljute, a vi i ne znate zasto?

Da, to je istina.

Ima ljudi koji izazivaju i poticu ono najbolje u nama i drugim ljudima, samo…ti se ljudi ne mogu otkriti na prvi pogled. Oni ne vole nositi zlato ni srebro (a po njihovu bismo ih sjaju mozda prepoznali), jednostavno, ni po cemu se ne isticu od ostalih ljudi.. a ipak, cine nam zivot ljepsim, svjetlijim, ispunjenijim, svrhovitijim, plemenitijim. Katkad ih mozemo prepoznati po smijehu onih oko njih, ljudi ili djece, po vedrim licima kojima su okruzeni, po sretnim pricama ili pjesmama, ili po glazbi kojoj uce djecu. U njihovoj blizini nema mrznje, ljutnje ili ruznih rijeci. Okruzeni su dobrotom, a takvih ljudi ima u svakom gradu. Oni nas uce kako zivjeti, kako se radovati, kako voljeti. Zovu ih Zlatni ljudi. Svatko sretne nekog zlatnog covjeka, a toga cak i ne mora biti svjestan. No, trag toga susreta ostaje. Prepoznat cete ga u ocima koje sjaje i u osmijehu koji ostaje na licu, u lijepu, smirenu i ispunjenu osjecaju srece u grudima.

Potrazite Zlatne ljude… tu su… oko nas…

06.12.2011.

Most preko vecnosti

Ponekad nam se čini da više nema zmajeva na zemlji, da više nema vitezova, i da više nijedna princeza ne luta tajanstvenim šumama i svojim osmehom očarava jelene i leptire.

Ponekad pomislimo da živimo u vremenu bez granica, bez pustolovina; da je sudbina negde daleko, s one strane obzorja i da su sjajne utvare odavno odjahale, da se više nikada ne vrate.

Veoma mi je drago sto nismo u pravu. Ne samo da su princeze, vitezovi, čarobnjaci i zmajevi, tajne i pustolovine svuda oko nas, već predstavljaju jedinu istinsku stvarnost ovoga sveta!

Tokom ovog stoleća, naravno, promenio se način odevanja. Zmajevi danas nose uniforme vladinih činovnika, isledničku odeću i opremu za uništavanje. Grozni demoni društva će se, uz jezivi urlik, stuštiti na nas ako samo podignemo pogled ili skrenemo desno na uglu ulice gde su nam rekli da je dozvoljeno isključivo skretanje ulevo. Princeze i vitezovi su se toliko izveštili u prerušavanju da više nisu u stanju da prepoznaju jedni druge, pa čak više ne prepoznaju ni sami sebe.

Ipak, gospodari stvarnosti nas još uvek posećuju u snovima govoreći nam da nismo izgubili štit koji nas brani od zmajeva i da još uvek posedujemo ogromnu snagu munje koja nam omogućava da menjamo svet kad god to poželimo. Intuicija nam šapuće da nismo prah; mi posedujemo magiju!


Planeta Duginih Boja
<< 03/2012 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031

MOJI FAVORITI
Gracias a la Vida
Leteci Holandjanin
Zato što te volim.
Šupljoglavi praznoglavac.
Svetica u pokušaju!
TA-HA
pig from spejs
SAMO ZA TVOJE OČI
... SMIJEHOM KROZ ŽIVOT ! :) ...
The meaning of life
Pogled je najčistije čulo.
Mjesečevi Prsti
više se nikom ne nadam, jer znam da nisi ti.
I za minut svijet je dobio sve boje :)
Inkognito svijet
SveuSvemu
Odjek tvojih bisera mojom dušom.
Seulement le mien.
Vegetarijanski recepti
Prirodna kozmetika
Svetlo između okeana
Slike pogrešnih trenutaka.
Odvoljela za čitav život.
Ja još u ljubav vjerujem♥
Sound of silence
zivot je ...
Marchello 4 EveR
više...

BROJAČ POSJETA
4120

Powered by Blogger.ba